petak, 31. listopada 2014.

Sjećanja

Na dan 1. studeni ono što možemo primijetiti je intenzivna posjećenost groblja, mjesta gdje su naše najmilije osobe sahranjene. Smrt je događaj na koji ne možemo utjecati, i iako svjesni da će se dogoditi, nikad nismo spremni. Ispraćamo drage osobe s puno, tuge, suza i s puno pitanja, poput "Zašto ti?" ili "Zašto sad?". Prilikom tog kobnom trenutka tijelo nam je nabijeno emocijama, koje nam oduzimaju fizičku snagu, a kad se sve stiša, ostaje velika praznina u nama. Kasnije smo još uvijek potreseni, ali i blago tupi, no kako vrijeme odmiče počinjemo shvaćati da je ipak stvarno, da nema nazad, a tupost u nama počne boljeti. Nakon još malo vremena počinje nas hvatati strah od zaborava, međutim neka sjećanja ne blijede tako lako.

Ono što želih reći za blagdan Svih svetih je to da, kada dođem na grobno mjesto, ostavim cvijeće, skrušeno se pomolim, zapalim svijeću i stojim u tišini, čekam. Čekam da mi glavom prođu sva sjećanja, ispreplete se tuga i sreća. Zapaljena svijeća će dogorjeti, ugasiti se, međutim ostat će sjeta. Ovisno o tome koliko ljubavi je bilo prema pokojnome, tako će ona ili neće izblijediti...



Romana