ponedjeljak, 10. kolovoza 2015.

Cvijet

Koliko ljepote se može kriti u jednom cvijetu..

Passiflora ili u narodu poznatija kao Isusova kruna. Vrtna biljka, ali i ljekovita. Piše na internetu da posjeduje sedativna svojstva. U mom vrtu se nalazi isključivo kao ukras.


ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Marija Bistrica

Najmanje dvije tisuće vatrogasaca uniformiranih, skrušenih, ali istovremeno i ponosnih, na jednom mjestu - u Mariji Bistrici. Prisjetili se stradalih vatrogasaca, onih koji su svojom hrabrošću i zaštitničkom nagonu položili svoje živote. Velika nesebičnost, plemenitost - pomoći drugim ljudima.

nedjelja, 31. svibnja 2015.

Igra sa školjkama

Jedno ljeto mi je poštar donio paket. Kutija puna školjaka koja je stigla čak iz Splita. Cmizdrila sam kako nemam školjke, jer dok nekad dođem do mora (a to nije često), ne uspijevam pronaći nešto kvalitetno i zanimljivo. I tako je stigao poklon. Taj poklon je dugo vremena skupljao prašinu..

subota, 23. svibnja 2015.

Ljepota življenja

Ovaj pute manje teksta, više fotografija.

Zar nije lijepo dok te probudi cvrkut ptica ili šum kiše. Ustaneš i izađeš na balkon, udahneš punim plućima još pomalo svjež zrak. Vjetar lagano mrsi kosu, a mačke panično traže obrok.. Valja se dobro probuditi iz zimskog sna.


U rano proljeće omamila nas je rapsodija otvorenih pupova raznih voćaka. Predivnom mirisu nisu mogli odoljeti ni kukci, pa su se probudile vrijedne pčele zujalice, bumbari i ostala leteća stvorenja. Polako se zazelenio kraj, priroda se probudila.

utorak, 11. studenoga 2014.

Igranje skrivača

Nekad se znam prisjetiti vremena kad sam bila dijete i bila, kako se ono kaže, bez brige i pameti, kad su nam najveće brige bile hoćemo li se imati s kime igrati. I tada je to doista mogao biti problem, jer djeca katkad izopće druge klince iz eto tako nemam pojma kojeg razloga; nekima kažu roditelji da se ne igraju s tim i tim, nekima se ne svidi što netko ima drugu boju kosu i eto zavrzlame.. Ali najčešće to nije bio problem. Igrali smo se svakakvih igara, skrivača, drvene Marije, krokodila, crvene Marice, graničara, badminton, preskakali uže, preskakali gumilastiku, izmišljali neke svoje igre, radili skrovišta, kućice na drvetu, tombole ili jednostavno trčali ili se izležavali na travi.. Čudili smo se nekim kukcima, spašavali gliste, igrali se sa psom, skupljali prazne kutijice od ljekova, veselili se voću koje nam je nudilo godišnje doba i pritom uflekali svoju odjeću. Uvijek je bilo akcije. I danas je ima, samo više to nije obična igra.

Ne kažem da mi je žao što sam odrasla ili da se želim vratiti u djetinjstvo; ne, zato sam napunila sjećanja, koja me uvijek na kratko vrate, odvedu od stvarnosti. Međutim biti odrasla osoba nije uvijek lako, možda uopće nije lako. Istina je da mi gode neke prednosti odrastanja, poput stjecanje vozačke dozvole, ali to donosi i odgovornost. Ali ne nosi li odgovornost i obična igra? Kad sjednemo u auto riskiramo svoj život, riskiramo tuđi život, no nismo li riskirali i u igri skrivača time što smo trčali i skrivali se na čudna mjesta?