utorak, 11. studenoga 2014.

Igranje skrivača

Nekad se znam prisjetiti vremena kad sam bila dijete i bila, kako se ono kaže, bez brige i pameti, kad su nam najveće brige bile hoćemo li se imati s kime igrati. I tada je to doista mogao biti problem, jer djeca katkad izopće druge klince iz eto tako nemam pojma kojeg razloga; nekima kažu roditelji da se ne igraju s tim i tim, nekima se ne svidi što netko ima drugu boju kosu i eto zavrzlame.. Ali najčešće to nije bio problem. Igrali smo se svakakvih igara, skrivača, drvene Marije, krokodila, crvene Marice, graničara, badminton, preskakali uže, preskakali gumilastiku, izmišljali neke svoje igre, radili skrovišta, kućice na drvetu, tombole ili jednostavno trčali ili se izležavali na travi.. Čudili smo se nekim kukcima, spašavali gliste, igrali se sa psom, skupljali prazne kutijice od ljekova, veselili se voću koje nam je nudilo godišnje doba i pritom uflekali svoju odjeću. Uvijek je bilo akcije. I danas je ima, samo više to nije obična igra.

Ne kažem da mi je žao što sam odrasla ili da se želim vratiti u djetinjstvo; ne, zato sam napunila sjećanja, koja me uvijek na kratko vrate, odvedu od stvarnosti. Međutim biti odrasla osoba nije uvijek lako, možda uopće nije lako. Istina je da mi gode neke prednosti odrastanja, poput stjecanje vozačke dozvole, ali to donosi i odgovornost. Ali ne nosi li odgovornost i obična igra? Kad sjednemo u auto riskiramo svoj život, riskiramo tuđi život, no nismo li riskirali i u igri skrivača time što smo trčali i skrivali se na čudna mjesta?

nedjelja, 2. studenoga 2014.

Dušni dan

Nisam na ti s kršćanstvom. Možda da se bolje izrazim, nisam na ti s onima koji predstavljaju krćanstvo, sa svečenicima, crkvom kao institucijom itd. Nisam ateist, ali nisam ni vjernik, ako ćemo u smislu da ne odlazim u crkvu da bi se pomolila, ne molim se ni kod kuće, bar ne onaj Oče naš.. Nisam najbolja osoba na svijetu, ali ako ćemo i to gledati u dubinu, ima li najbolje osobe na svijetu? Zar nije ideja života pronaći ono što znaš najbolje raditi, a smisao života pokloniti to drugima, pridonijeti zajednici?

I tako svakodnevno susrećem ljude: susjede, kolege, prijatelje.. Većina vjernici, poneki veliki vjernici. Ne izrugujem se. Najzanimljiviji su mi oni veliki vjernici: odlaze u crkvu ne propuštajući ni jednu misu, idu na ispovjedi, obilježavaju blagdane.. I onda lažu, smiju se drugima iza leđa, varaju svoje muževe/žene, pretvaraju se pred drugima, uzdižu se, zavidni su.. Da ne nabrajam, nadam se da ste shvatili. Nisu svi takvi, ali oni "najglasniji" jesu. I onda kreće njihov glasan zaključak: eto ti si takav/onakav jer nisi ovo ili ono.. A ja odmahnem rukom, nasmijem se na to, nije vrijedno komentara, nije vrijedno osvrtanja.

petak, 31. listopada 2014.

Sjećanja

Na dan 1. studeni ono što možemo primijetiti je intenzivna posjećenost groblja, mjesta gdje su naše najmilije osobe sahranjene. Smrt je događaj na koji ne možemo utjecati, i iako svjesni da će se dogoditi, nikad nismo spremni. Ispraćamo drage osobe s puno, tuge, suza i s puno pitanja, poput "Zašto ti?" ili "Zašto sad?". Prilikom tog kobnom trenutka tijelo nam je nabijeno emocijama, koje nam oduzimaju fizičku snagu, a kad se sve stiša, ostaje velika praznina u nama. Kasnije smo još uvijek potreseni, ali i blago tupi, no kako vrijeme odmiče počinjemo shvaćati da je ipak stvarno, da nema nazad, a tupost u nama počne boljeti. Nakon još malo vremena počinje nas hvatati strah od zaborava, međutim neka sjećanja ne blijede tako lako.

Ono što želih reći za blagdan Svih svetih je to da, kada dođem na grobno mjesto, ostavim cvijeće, skrušeno se pomolim, zapalim svijeću i stojim u tišini, čekam. Čekam da mi glavom prođu sva sjećanja, ispreplete se tuga i sreća. Zapaljena svijeća će dogorjeti, ugasiti se, međutim ostat će sjeta. Ovisno o tome koliko ljubavi je bilo prema pokojnome, tako će ona ili neće izblijediti...



Romana