Igranje skrivača

Nekad se znam prisjetiti vremena kad sam bila dijete i bila, kako se ono kaže, bez brige i pameti, kad su nam najveće brige bile hoćemo li se imati s kime igrati. I tada je to doista mogao biti problem, jer djeca katkad izopće druge klince iz eto tako nemam pojma kojeg razloga; nekima kažu roditelji da se ne igraju s tim i tim, nekima se ne svidi što netko ima drugu boju kosu i eto zavrzlame.. Ali najčešće to nije bio problem. Igrali smo se svakakvih igara, skrivača, drvene Marije, krokodila, crvene Marice, graničara, badminton, preskakali uže, preskakali gumilastiku, izmišljali neke svoje igre, radili skrovišta, kućice na drvetu, tombole ili jednostavno trčali ili se izležavali na travi.. Čudili smo se nekim kukcima, spašavali gliste, igrali se sa psom, skupljali prazne kutijice od ljekova, veselili se voću koje nam je nudilo godišnje doba i pritom uflekali svoju odjeću. Uvijek je bilo akcije. I danas je ima, samo više to nije obična igra.

Ne kažem da mi je žao što sam odrasla ili da se želim vratiti u djetinjstvo; ne, zato sam napunila sjećanja, koja me uvijek na kratko vrate, odvedu od stvarnosti. Međutim biti odrasla osoba nije uvijek lako, možda uopće nije lako. Istina je da mi gode neke prednosti odrastanja, poput stjecanje vozačke dozvole, ali to donosi i odgovornost. Ali ne nosi li odgovornost i obična igra? Kad sjednemo u auto riskiramo svoj život, riskiramo tuđi život, no nismo li riskirali i u igri skrivača time što smo trčali i skrivali se na čudna mjesta?
"Bila je veeeeelika pizza na rođendanu!"- rekla mi je jedna djevojčica na jednom okupljanju.
"Stvarno? Jeste ju uspjeli pojesti? - odgovaram.
- "A neeee znam."
- "A što ste sve radili na rođendanu, kako ste se igrali?"
- "Paaa igrali smo neku super igricu i onda smo prolili kiselinu po tabletu i onda više nismo znali šta da radimo."
I sad ostajem zbunjena. "Pa jel' se ne znate igrati bez tableta, ne znam, skrivača na primjer?"
- "Aaaaa neeeee znam, to se igraju mala djeca."
Mala djeca? Pa i ti mi izgledaš kao "mala djeca". "A koliko ti imaš godina?"
I pokaže mi ona prstima i još nadoda "Četri."
Super. Djeci od četri godine nije zanimljiv skrivač. Što reći?



Romana

Primjedbe

  1. Smijeh na ulicama, tajna skrovišta, kuhanje u blatu, šetnja brdom i vozikanje s biciklima ... Roditelje smatram na neki način odgovornima za ovu današnju djecu... najlakše je dati laptop i neka igraju igrice samo da njih ostave na miru... Ponekad mi je žao te djece jer mi smo imali prijateljstva koja se pamte a oni će imati samo virtualni svijet iz kojeg će teško otići

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Nešto za reći? Slobodno mi napiši...

Popularni postovi